Kako je nastao život na zemlji? Znanost tvrdi da je život na zemlji nastao kao rezultat kombinacije beživotnih kemikalije i plinova. S druge strane imamo Bibliju, koja nam govori o stvaranju čovjeka iz gline i žene iz Adamovog rebra. No milijarde ljudi bespogovorno prihvaćaju ili jednu ili drugu teoriju.
Kako je moguće da sav zemaljski život ima samo jedan genetski kod? Ako je život nastao u onoj pretpovijesnoj kemijskoj „kaši“ onda bi bilo logično za pretpostaviti i očekivati da se zaviju i organizmi sa mnoštvom različitih genetskih kodova.
Manje-više postoji suglasnost da je starost zemlje oko 4 i pol milijarde godina. Novija istraživanja potvrđuju da su vrlo jednostavne živote forme bile prisutne već nakon nekoliko stotina milijuna godina. To izgleda previše rano za spor i evolutivni proces. Sve ovo nedvojbeno upućuje da je zemaljska životna iskra došla iz kozmosa.
Ideja da je čovjeka kreirao Nefilim, prvi put je zapisana kod Sumerana. I kao takva izgleda da se suprotstavlja objema vladajućim teorijama: hebrejsko-kršćanskoj baziranoj na Bibliji i Darvinovoj baziranoj evoluciji.
U svojim epovima Sumerani opisuju čovjeka i kao „stvorenog od strane Bogova“ ali i kao vezu u evolucijskom lancu koji je počeo s nebeskim događajima opisanim u epu o kreaciji.
Novo biće, kako stari zavjet kaže, nazvan je Adam. Sumeranski Adama je za značilo zemaljsko tlo. Adam je, drugim riječima , bio zemljanin. Čovjekov daleki predak homo je nesumnjivo proizvod evolucije. Ali Homo sapiens je proizvod nekog iznenadnog revolucionarnog događaj. Jednostavno se potajno nekoliko godina prije reda. Nauka nema definitivan odgovor. Ali sumeranski i babilonski tekstovi ga imaju. I stari zavjet također.
Homo sapiensa modernog čovjeka, stvorili su Bogovi. Superiorna vanzemaljska civilizacija. Oko 30 000 godina unazad Nefilim je uzeo majmunolikog čovjeka (Homo erectus) genetski ga modificirao, prema svom imidžu, i stvorio čovjeka koji misli. Evolucija i drevne bliskoistočne priče nisu u kontradikciji. One dopunjavaju jedne druge. Jer bez kreativnosti Nefilima, mi bismo bili milijunima godina udaljeni od našeg evolutivnog stabla.
Nefilim je u svojim periodičnim posjetama planeti zemlji uzimao materijalne resurse koji su mu bili neophodni na njegovoj planeti, Marduku. Broj astronauta – radnika je bio relativno malen, a zahtjevi veliki. Potreba za dodatnom radnom snagom je rasla i donijeta je odluka da se domaća primitivna vrsta (homo) genetski unaprijedi i zamijeni „bogove“ u radu.
Brojni slikovni i tekstualni dokumenti govore o ovom laboratorijskom procesu genetske manipulacije. Nakon niza testiranja i prolaza kroz pokušaje i greške, došlo se do perfektnog proizvoda. Enki, jedan od Bogova ga je nazvao Adapa. U Bibliji se on spominje kao Adam a moderna znanost ga zna kao Homo Sapiensa. Jedna od boginja bila je vrlo zadovoljna rezultatom da je odlučila da tom stvorenju da kožu bogova – glatku, bezdlaku kožu, toliko rzaličito od onog dlakavog majmuna-čovjeka.
Finalni proizvod je bio genetski kompatibilan s Nefilim bićima. Drugim riječima bogovi su mogli imati djecu s novostvorenim ljudima.
Po Sitchinu, biblijski tekstovi su bili kondenzirani originalni sumerski tekstovi. A ovi izori govore da nakon što su pokušali stvoriti čovjeka kombinacijom majmunolikog čovjeka i životinje, shvatili su da jedina kombinacija koja daje dobre rezultate je ona između Nefilima i Homo bića. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, model „Adapa/Adam“ je stvoren.
Kada se pokazalo da je ovaj model dobro rješenje, on je korišten kao genetski kalup za kreiranje duplikata. A duplikati su bili muški i ženski. Biblijsko „rebro“ iz koga je nastala žena je zapravo igra riječi. Sumeranska riječ „ti“ znači rebro ali i život. Na taj način se potvrđuje da je Eva nastala iz Adamove „životne supstance“.
Drevne legende, biblijske informacije i moderna znanost imaju iste zaključke u još jednom aspektu. Moderni antropolozi tvrde da je čovjek nastao i evoluirao u jugoistočnoj Africi. Mezopotamski tekstovi sugeriraju da je stvaranje čovjeka bilo u zemlju Apsu, nižem svijetu gdje su zemlje i rudnici bili locirani. U toj zemlji je bog Enlil imao strašno oružje s „zubom“ koji je napadao i uništavao velike zidove. Prema ovom opisu, riječ je bila o moćnom vozilu nalik buldožeru, koje je s lakoćom bušilo zemljane zidove imajući sprijeda neku vrstu bušilice. Tek mnogo kasnije su bogovi doveli Adama istočnu, u Mezopotamiju, na druge zadatke.
Općepriznata priča o Adamu i Evi i njihovom boravku, a onda izbacivanju iz Rajskog vrta, traži povijesno objašnjenje. Dok su bili u raju, Adam i Eva su bili goli. Uzimanje jabuke, na nagovor zmije, završilo je pojavom srama te oblačenjem prvih ljudi. Ali da li je to stvarno poruka koju trebamo zapamtiti iz ove Biblijske priče?
Duž čitavog starog Zavjeta termin „znati“ se upotrebljava da označi seksualni odnos u svrhu imanja potomstva. Priča o Adamu i Evi je priča o ključnom događaju u čovjekovom razvoju: dobivanju mogućnosti razmnožavanja. Ideja da prvi ljudski predstavnici nisu bili u mogućnosti da se razmnožavaju ne treba čuditi. Bez obzira koju je metodu Nefilim koristio da kombinira svoj genetski materijal sa majmunolikim čovjekom , prva bića su bili hibridi. Mješavina dva različita bića.
U južnom Elamu pronađena je scena uklesana u kamen u kojoj se prikazuje neka vrsta laboratorija. Bogovi rade u njoj, a kao rezultat su redovi i redovi ljudskim bića koji su identični. Sumerske priče o nesavršenim muškarcima i ženama, upućuju na ova bića kao seksualno ne kompletna. Dakle, prvi hibridni ljudi, mada stvoreni na sliku bogova su bili seksualno inferiorni. Nedostajala im je ta komponenta ili ono što tumačimo kao biblijsko „znanje“.
Biblijska izdajica zmija, nije bila niže biće. Ona je razgovarala sa Evom, a zmija je znala za „skriveno znanje“. Ponovno biblijska objašnjenja moraju ići k svojim korijenjima, Sumeru. Biblijski termin „zmija“ dolazi od riječi „nahash“, koja zbilja označava zmiju. Ali isto tako ova riječ znači i otkriti, onaj koji otkriva. A taj je bio bog Enki, glavni znanstvenik Efilima, bog znanja. I upravo Enki je bio onaj koji je omogućio perfektuiranje primitivnog radnika da dobije sposobnost razmnožavanja. Dobivanjem te sposobnosti, došlo je do „konflikta u raju“. Čovjek je unaprijeđen, a bogovi su se posvađali oko ove odluke.
Kakvo tipično ljudsko ponašanje ovih bogova. Prvo su odlučili stvoriti čovjeka, jer su se njihovi radnici pobunili što su morali sami kopati po rudnicima. Kada su stvorili sebi zamjenu, vremenom su ga dalje unapređivali i ponovno se međusobno posvađali, jer nisu imali konsenzus kojim putem dalje. I onda će ovaj novi čovjek, kao što će vrijeme pokazati, početi oslobađati se svojih kreatora i gospodara. Ovaj se obrazac, verojatno često sreće u kozmosu. P i mi ga primjenjujemo sa svojom tehnologijom. Stvorit ćemo androide i robote koji će nas prvo zamjenjivati u dosadnim i teškim poslovima. A s razvojem umjetne inteligencije stvorit ćemo bića koja misle i kojima mi nećemo biti potrebni. A imat će mogućnost da se razmnožavaju.
Sitchin daje zanimljiv odgovor, ali i otvara nova pitanja. Što će biti kada se Marduk ponovo pojavi u orbiti zemlje? Dali su Nefilim nastali sporim evolutivnim procesom ili je i kod njih neka kozmička ruka posijala sjeme života? I tako se ponovno krećemo prema izvoru svog života u kozmosu. I pitanju svih pitanja.
