BERMUDSKI TROKUT
Bermudski trokut zauzima provrinu od 1140 km2. Nalazi se u Atlanskom oceanu, točnije između Bermudskih otoka, južne Floride i Portorika. Najraniji podaci o nestancima brodova postoje još od 15. stoljeća. Nestali brodovi kasnije se pronalaze plutajući u blizini, na njima nije ništa dirano i nema članova posade.
Loša reputacije Bermudskog trokuta utvrđena je 1945. godine kada je nestalo 5 američkih torpedo bombardera. Avioni su napustili svoju bazu u Floridi i poslije nekoliko stresnih poruka nestali s radara. 1948. godine nestaje DC-3 sa 27 članova posade, a 1951. gdoine C-124 Globemaster nestaje sa 53 putnika. 1961. godine je nestao tanker Marine Sulfer Queen sa 39 osoba.
Znanstvenici imaju nekoliko teorija o Bermudskom trokutu. Za javnost je rezrvirana ona u kojoj se tvrdi da u Trokutu nema nikakvih paranormalnih pojava koje izazivaju nestanke brodova, a znanstvene ekspedijcije se nisu nikada vratile sa putovanja.
Neke od teorija su da ta je Bermudski trokut veliko magnetno polje, da u njemu vladaju NLO, da postoje fizičke sile koje su nepoznate znanosti, koje stvaraju rupu u nebu i uvlači sve što joj se nađe na putu. No, mislim da su sve te teorije pune nejasnoća. Zanimljivo je da se nikada u našem vremenu ne pojavljuju olupine brodva iz prošlosti.
Nedavo je na televiziji bio film o Bermudskom trokutu. Svi ti ljudi koji su nestali sa brodova i aviona, bili su na jednom otoku. Oni tamo žive, mogu reći dobrim životom. Svi oni koji su tamo došli nisu se nikada uspjeli vratiti kući. Godinama su pokušavali se vratiti, ali kad bi došli do jedne točke, neobjašnjivo bi se vratili nazad. Izgledalo je kao da nema ostatka svijeta. Film je završio tako da su se ljudi zapravo morali pomiriti s činjenicom da su tamo zarobljeni. Morali su se prilagoditi životu na pustom otoku. No život im je donekle tamo bio podnošljiv.
Ali meni se čini da su sve te teorije o Bermudskom trokutu samo pusta nagađanja. Mislim da se nikada neće točno saznati što se tamo događa…..
GREBAJUĆA FANNY
Događaji iz Clock Lanea, iz 18 stoljeća, nikada nisu objašnjeni a jedni su od najčudnijih i najzanimljivijih na području Velike Britanije.
Obitelj Parsons živjeli su u svojoj kući u centru Londona. Imali su podstanare, obitelj Kent. Kad su oni došli počeli su problemi…
Obje obitelji su nakon vrlo kratkog vremena zajedničkog života, čule zvukove (kucanje) koje je dolazilo iz podova ili zidova. Na kućnom stepeništu vidjeli su blještave pojave koje bi, kad god bi se pojavile obasjale cijelu ulicu, a susjedi su potvrdili da se noću vidi čudno svjetlo. Oko ih nagađanja nije se ništa istraživalo, tako da osim brojnih svjedoka ne postoje nikakvi dokazi.
Paranormalne pojave su na neko vrijeme prestale, sve dok Fanny Kent nije nađena mrtva u kući. Bila je ubijena. Sumnjalo se na Parsonove da su to učinili, pošto situacije u kući nije bila baš najbolje. Parsonovi i Kenotvi su se stalno svađali.
Nakon što je Henry Parsons dokazao svoju nevinost, na svjetlo dana izašla je jedna velika tajna. Kentovi nisu bili vjenčani, te su se da ne bi bili krivično proganjani odrekli Fanny. Kasnije se doznalo da Fanny nije bila uvijena, nego samo bolesna, a odricanje njene obitelji od nje, bilo je fatalno.
Kentovi su se poslije odselili, a novi podstanari nisu mogli živjeti od kucanja i poranormalnih pojava. Parsons nije imao izbora nego izvršiti seanse i pozvati nekoga tko zna sa duhovima.
Ljudi koji su istraživali pojave u Clock Laneu, tvrdili su da kuću obilazi duh Fanny Kent, koja traži pravdu. Fanny je bila sahranjena na crkvenom groblju. Predlagalo se da se njene kosti iskopaju te se ponovno zakopaju na drugom mjestu. Od smrti Fanny Kent je prošlo 90 godina. Grob je iskopan.
Na iznanađenje svih, ni nakon 90 godina, leđ Fanny Kent nije se počeo raspadati. Njezin je leš premješten, dobila je spomenik s prezimenom Kent, čime je duh bio zadovoljan. Kuća u Clock Laneu je ubrzo srušena, a kad je izgrađena nova paranormalnih pojva nije više bilo.
Da li se je Fanny do danas raspala, trebali bi ponovno otvoriti njezin grob da bi to saznali….
FANTOMSKI STOPERI
Posljednih 200 godina misteriozni stoperi ostavljaju svoje dobročinitelje u čudu. Priče svjedoka gotovo uvijek imaju iste elemente. Evo jedne priče.
Mladi čovjek se vozio autocestom, te je uz cestu ugledao mladu djevojku kako stoji na kiši. Stao je, ponudio joj prijevoz i ako joj svoju jaknu pošto je drhtala od hladnoće. Nakon nekih 20-tak iminta vožnje dovezao ju je pred kuću. Živjela je u velikoj staroj kući. Mladić je zaboravio uzeti jaknu te se vratio sljedećeg jutra.
Kada je pokucao na vrata iznenadio se jer mu je vrata otvorila starija žena. Kada je pitao za djevojku, žena se rastužila te ga je pozvala da uđe u kuću. Dok mu je žena otišla donijeti nešto za piće, na kaminu je ugledao sliku djevojke. Pitao je ženu za tu djevojku. Rekla mu je da je to njena kćer kojoj je dan prije bila deseta godišnjica kako je poginula. Odvela ga je do njenog groba gdje je našao svoju kanju, i to mokru od kiše.
Ovakvih slučajeva i priča ima jako puno, a isto tako i ljudi koji su to dožvijeli. Mislim da se ovaj fenomen ne može odbaciti kao mentalni poremećaj ili halucinacija, a podudarnosti poput onih kada na dovezenoj lokaciji saznaju da se radi o preminulom članu, ne može biti samo puka slučajnost.
Zato, vozači, dobro pazite kad poželite povesti neke stopere…..
STRAVIČNI EGZORCIZAM
Anneliese Michel je bila mlada djevojka koja je živjela sa svojom obitelji u Njemačkom. Anneliese Michel je odrasla u katoličkoj radničkoj obitelji. Bila je posve obična djevojka koja se preselila u veći grad kada je dobila stipendiju. Nedugo nakon što je krenula na fakultet, Anneliese se počela ponašati čudno, bolje rečeno ponašanje joj je nalikovalo onima koji su opsjednuti.
Potresena Anneliese potražila je medicinsku pomoć. Ona jeimala napadaje tipične za epilepsiju, a doktori su bili uvjereni da se radi o tome. No lijekovi koje je dobila nisu davali nikakvog rezultata. Anneliese je potražila savjet svećenika, koji je bio uvjeren da ju je opsjela zla sila.
Vrijeme je prolazilo, a napadaji nisu prošli, bilo je jasno kako se egzorcizam mora izvršiti. Anneliese je odobrila i egzorcizam je započeo na „dan vještica“. Trajalo je nekoliko mjeseci i naravno uzelo je danak na Anneliese i njenoj obitelji. Anneliese je često bila nasilna, često se ranjavala, napadala je članove obitelji, jela kukce, verbalno vrijeđala i uništavala religijske simbole.
Egzorcizam su izveli dva svećenika Arnold Renz i Franz Alt po nalogu biskupa Josefa Stangl. Pri kraju egzorcizma, koji je trajao više od deset mjeseci, Anneliese se protivila uzimanju hrane. 1. srpnja 1976. Anneliese je umrla od posljedica egzorcizma. Kada je umrla imala je sam o31 kilogram. Sud je zbog „nemarnog ubojstva zbog izostavljene medicinske pomoći, roditelje i dvojicu svećenika osudio na šest mjeseci zatvora, a kazna je uslovno izostavljena.
Egzorcizam je religijski ritual namijenjen istjerivanju „sotone“ ili zlih duhova iz opsjednute osobe, mjesta ili neke stvari. U davnim vremenima mnoge su kulture razvile taj ritual, a danas rimska katolička crkva još vjeruje u mogućnost takve opsjednutosti, te se njihovi svećenici obuavaju za izvršavanje egzorcizma.
Egzorcizam je proces koji između ostalog zahtijeva svetu vodu, spelove, molitve, mirisne vodice, relikte i krščanske simbole. Može se vršiti nad osobom, mjestom ili neživim objekotom i nije uvijek zathijevan. Ponekad je potrebno nešto poput krštenja djeteta ili blagoslivljanje kuće za njegovo porovođenje. U nekim slučajevima, neurološki, psihički ili slični poremećaji često se mogu krivo protumačiti kao opsjednutost.
Mnogo ljudi boji se opsjednutosti, no i sami egzorcisti mogu nanijeti veliku štetu čovjeku, pa čak ga dovesti i do njegove smrti. Opsjednutost kažu ima više uzroka: od same božanske kazne, prokletstva, zbog grijega do prisustvovanju različitim seansama koje vode osobe koje se bave okultnim, crnom magijom i slično.
JEZIVA LICA NA PODU
Jedan od najznačajnih paranormalnih događaja u Europi dogodio se u malom Španjolskom selu Belmez de la Morayaleda. 23. kolovoza 1971. godine na podu kuhinje jedna kuće se pojavila slika čovjeka, nakon kojeg su uslijedila pojavljavanja i drugih lica, slični starim bizantskim freskama. Svaki slučaj brisanja je uzaludan, jer nakon što bi naizlged izbrisali lice bi se opet pojavilo koji dan poslije.
Na početku kuću su posjećivali mnogi u nadi da bolje prouče taj fenomen. Otkrili su da je kuća sagrađena na srednjovjekovnom grblju. Španjolski parapsiholog German de Argumusa ustanovio je da pojava lica uzima energiju gospođe Marie Gomez Camara koja je živjela u toj kući. Kada je ona završila u bolnici lica su nestala, te se ponovo javila pri njenom provratku.
Danas postoji oko tisuću različitih lica koja su se pojavila u svim prostorijama te kuće, neka su nestala, neka su se pretvorila u križ, ili su preuzela oblik životina ili oblik golih ljudi.
Neke od tih lica je Parapsihološko društvo iz Puerto Reala 1989. godine fotografiralo u nadi razrješenja neobičnog događaja, a daljnom analizov lica ustanovljeno je da nema traga nikakvog sredstva za crtanje.
STRAVA U SUSJEDSTVU
Veli Varoš - stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Jedna od tih kuća, dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.
Jednoj od kćeri koja je stanovala u toj kućici, jedna noć je ostavila mnogo pitanja i probudila jedan novi strah. Usred noći se probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili neki drugi član obitelji. Taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla.
Noć je doba kada su svi strahovi duplo jače prisutni nego inače, a prvi nagon joj je bio da se sakrije ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to plod njene mašte, te se nekako ponovno uspavati. I ona bi to vjerojatno zaboravila, da nije ujutro našla neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu i stavljenje ispod jastuka.
Djevojka nije bila mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je stavila, otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi. U kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije mentalni bolesnik ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli neko logično objašnjenje.
Rješenje u potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je prije njih jedna stanarka umrla. Nije mi poznato da li je ta stanarka umrla prirodnom smrću, ali djevojka koja je to neugodno iskustvo, potpuno je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći, bio obris te prethodne stanarke…..
MISTERIOZNA VOŽNJA
Godina je 1959., i general Anderson se je sa svojom suprugom užurbano spremao za hitan poslovni put. Čekala su ih 3 duga sata vožnje od njihove vikendice do odredišta Omahe, koja se nalazi na samoj granici između saveznih država Ayove i Nebrasce. Na put su krenuli oko 20:30. Nakon nekih 2 sata puta prošli su kroz gradić Logan i počeli se približavati mostu željezne konstrukcije. Anderson je naglim kočenjem probudio svoju suprugu iz drijemeža, a razlog kočenja je bila blijeda prilika neke mlade djevojke u bijeloj haljini koja je stajala na mostu. Još kako je vrijeme bilo kišovito, djevojka je onako pokisla izlgedala zaista tužno. Djevojka je prišla automobilu, te je rekavši da živi nekoliko milja unaprijed zamolila generala da je poveze kući na što su i on i njegova žena odmah pristali. Djevojka je cijelo vrijeme vožnje šutila, a jedino njezino oglašavanje je bilo prilikom davanja primjedbe na rad radia i davanja uputa Andersonu kuda da vozi. Nakon što je slušajući djevojčine upute došao ispred velike bijele kuće u kolonijalnom stilu, Anderson je izašao iz auta i uputio se prema kući da pozove djevojčine roditelje, a njegova žena je ostala u autu sa djevojkom.
Anderson se je popeo uz stepenice te pokucao na vrata. Nakon što je jedan od slugu pozvao gazdu, general se je predstavio i rekao gospodinu da na zadnjem sjedištu njegovog auta sjedi njegova kćerka, imenom Loni. Domaćin je zatražio da je vidi, ali kada su sišli do auta sve što su našli bila je isprepadana gospođa Anderson, koja je vidjela kako Loni nestaje.
Domaćin, inače umirovljeni senator, je pozvao generala i njegovu ženu u kuću na čaj i razgovor gdje im je objasnio situaciju. Jednostavno im je rekao da djevojka koju su dovezli ne postoji, ali da im vjeruje jer je to zaista bila njegova kći Loni te da nije prvi put da se na taj način poigrava s putnicima. Andersonu se nije svidjelo ono “ne postoji” te se je s malo dozom sumnje obratio svom domaćinu:
-Kako mislite ne postoji, ta nisam dovezao duha??
-Bojim se da ste učinili upravo to…
Povijest priče o Loninom duhu seže još 20 godina prije spomenutog događaja, bila je mlada lijepa i zaljubljena u mladića koji je, i pored toga što je bio lijepo vaspitan, iz loše porodice te je Loni time narušavala ugled kompletne senatorove porodice. Zbog protivljenja njenog oca vjenčanju sa spomenutim mladićem Loni je odlučila pobjeći s njim…DOŽIVJELI SU SAOBRAĆAJNU NESREĆU NA ŽELJEZNOM MOSTU. Auto se je prevrnuo po olujnom vremenu, a Lonino tijelo nađeno je 7 milja nizvodno… njen duh ostao je na mjestu, na kojem je tako mlada napustila ovaj svijet te se i dan danas vrati na željezni most ali samo kada je vrijeme olujno i kišovito…
POLTERGEIST
Poltergeist je posebna vrsta duha, kojeg se ne može vidjeti i koji ne plaši ljude, nego pokušava nešto reći ili upozoriti. Ali, ipak se ne može reći da je dobronamjeran.
Poltergeist svoju pristutnost ne očituje siluetom ili prozirnom pojavom, nego pomicanjem predmeta, kuckanjem, nekontroliranim požarima koji se ne mogu ugasiti vodom i sl. Veže se za osobu, najčešće psihički nestabilnu ili stresnu, a može izazvati i teške fizičke ozljede, krvarenje pa čak i smrt. Poltergeista ne može otjerati nikakav svećenik niti egzorcizam niti bilo šta što je sve i što ima veze s religijom i svetinjama.
Parapsiholozi poltergeista smatraju određenom vrstom telekineze, točnije nekontrolirane telekineze koja prati osobu. To praćenje se najčešće manifestira noću, najčešće svlačenjem posteljine ili dizanjem predmeta u vis, kao i lupanjem po prozorima i namještaju, te požarima i poplavama koji sami od sebe nastaju i sami od sebe nestaju.
U kratkim crtama, evo jednog slučaja poltergeista. Ovaj slučaj dogodio se u Londonu, kada se poltergeist vezao , ne za osobu nego za prostoriju. Vezao se za prostoriju, za jean odvjetnički ured, koji je tog trena postao nemoguć za život i za rad. Po danu bio bio to sasvim običan ured, ali po noći… Tko god bi se usudio prenoćiti u uredu ujutro bi bio nađen mrtav, točnije raskomadan, a cijelu nić bi se čula vriska i buka te lupanje stolva. Iz praznog ureda se čulo lupanje stolova, te je po noći bilo nemoguće ući u ured, tj. bilo je nemoguće otvoriti vrata a nije ih se moglo ni razvaliti. Zgrada je kasnije srušena i izgrađena je nova u kojoj do dan danas ljudi normalno rade i danju i noću….
SMRTONOSNI MONGOLSKI CRV
Debeli crveni crv dug od dvije do četiri stope ubija svoje neprijatelji štrcanjem smrtonosnog otrova ili električnim udarima na udaljenosti do 2 metra. Na žalost, ne radi se o rečenici iz nekog SF romana ili filma. Riječ je o biću koje živi u Mongolskoj pustinji Gobi. Njegovo izvorno ime je Allghoi khorkhoi što znači “crv utrobe” a vrlo često ga povezuju sa kravljom utrobom (na koji način, nije mi poznato). U svijetu je poznatiji kao “mongolian death worm” ili mongolski smrtonosni crv. Potaknut pričom svoje studentice prvi ga je pokušao istražiti Čeh Ivan Mackerle. Zbog vjerovanja da i sam spomen tog bića donosi lošu sreću bilo je nemoguće natjerati lokalno stanovništvo na priču. Kako to obično biva, nekoliko čaša rakije pomoglo je u rješavanju ovog problema.
Ono što su Mackerleu ispričala dva nomada bilo je prilično zanimljivo. Crv po njihovim riječima voli žutu boju a te iste boje je i njegov smrtonosni otrov koji poprskanu žrtvu ubija u trenutku i pretvara u žuto raspadajuće truplo. Navodno je crv ubio dječaka koji se igrao, naravno žutim, igračkama. Njegovi roditelji su pratili trag crva ubojice ali ih je stigla ista sudbina kao i njihovo dijete. Starija žena ispričala im je što je čula o njegovu kretanju ispod pijeska i načinu na koji ubija svoje žrtve. Kada se priprema za napad polovicom svoje dužine izviri izvan zemlje i napuhuje mjehure po svom tijelu dok napokon velikom brzinom ne ištrca otrov.To su sve priče ali, što je sa konkretnim dokazima. Na žalost Mackerle nije uspio prikupiti niti jedan. Dakle, ostaju nam samo pretpostavke.
Crv: Iako se to rješenje na prvi pogled čini najlogičnijim nije ipak sve tako jednostavno. Crvi su prilično osjetljivi na suhu klimu i ne mogu bez posebnih prilagodbi izdržati ekstremno teške uvjete kakvi vladaju u pustinji Gobi.
Zmija: Mnoge zmije bez većih poteškoća mogu izdržati pustinjske uvjete a i otrov je tu.
Gušter: I gušteri su sposobni preživljavati u pustinjskim uvjetima. Neki od njih kao što je Skink tamo se najbolje i osjećaju. Živi ukopan u pijesku a na prvi pogled mu je teško razlikovati glavu od repa. Još kada ne bi imao noge vrlo lako bismo ga zamijenili za crva. Ali, na žalost, ipak ima noge.
Električna jegulja: Zbog toga što crv navodno ubija elektrošokovima ova veza je jasna ali, ne i vjerojatna. Ako u pustinju ne spadaju crvi, kako bi tek bilo jeguljama?
Posebna vrsta: Mislite li da je nemoguće otkriti toliko neobične životinjske vrste na našem planetu? Sjetite se čudnovatog kljunaša. Biće kao što je Allghoi khorkhoi teško je pronaći a još teže ostati živ nakon toga.
Kao i obično, moramo na kraju ustvrditi da ne posjedujemo konkretne dokaze. Sve što znamo proizlazi iz priča za koje ne možemo reći koliko su i da li su uopće istinite. Možda su to samo “napuhani” opisi zmija i guštera a, možda Allghoi khorkhoi prikriven čeka da mu pokažete žuti karton.
TRAGOVI NA GROBU
Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.
Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.
Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:
“U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše… A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.
Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?
U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.
Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.
DUHOVI MRTVE DIJECE IZ SAN ANTONIJA
Iako priča o duhovima djece iz San Antonija nije bila previše poznata izvan granica Teksasa, s vremenom je postala dio američke povijesti. Naravno nećete se samo zbog toga zaputiti u ameriku, no ako ste slučajno tamo u ovo doba godine, ne škodi provjeriti koliko ima istine u njihovim legendama.
Krajem 40-tih godina autobus pun djece zapeo je dok je pokušavao prijeći tračnice na križanju s cestom na uzbrdici. Iako svi detalji nisu poznati, čini se da je autobus uspio prednjim kotačima prijeći tračnice, no zadnji dio je zapeo između dijelova drveta i tračnica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, iz jednog smjera se začuo vlak, a panika koja jezavladala onemogućila je većini djece bijeg iz autobusa. Spasilo ih se samo nekoliko koji su izašli kroz prozor, no vozač i većina školaraca ostali su na mjestu mrtvi.
Pozitivna stvar proizašla iz ovog tragičnog događaja jest to što su doneseni zakoni kojima je povećana sigurnost djece i kvaliteta školskih autobusa, no građani San Antonija uskoro su počeli viđati duhove poginule djece. Kako bi paranormalno dobilo još više na izričaju, ulice blizu nesretnog raskrižja nosila su imena žrtava, što ne bi bilo čudno da ulice nisu dobile ta imena godinama prije nego se nesreća dogodila.
Još zanimljiviji dio ove urbane legende kaže kako ljudima koji zapne vozilo na istoj toj uzbrdici mnoštvo malih nevidljivih ruku pomaže pokrenuti auto. Stvar je otišla tako daleko da su neki počeli stavljati puder na auto kako bi mogli snimiti otiske. Ako im je za vjerovati u tome su uspjeli….
SPIRITIZAM I PRIZIVANJE DUHOVA
Vjerovanje u mogućonost komuniciranja s dušama mrtvih je drevno, a moderna faza spiritizma datira iz 1848. godine. Neobjašnjiva “kuckanja” u kući, micanje namještaja i zvukovi koji su postali tako nezgodni da je i spavanje bilo nemoguće, samo su od nekih fizičkih fenomena spiritizma.
Spiritizam je nauka, tj. istraživanje da li zaista postoji “život” poslije života. Spiritizam je jedini način da se stupi u kontakt sa umrlima koji se sada nalaze u drugoj dimenziji. Moni ljudi koji su bez razmišljanja, iz dosade ili puke znatiželje išli prizivati duhove nisu imali lijepa iskustva.
Prizivanje duhova može biti iznimno opasno, jer se mogu prizvati zle duše, a ne one koje se očekuju. Ali, da li je moguće prizvati duhove s onoga svijeta? Mnogi znameniti pisci, istraživači, znanstvenici i političari iz prošlosti iskreno su vjerovali da je to moguće. Iako suvremena znanost neosporava mogućnost duhovnog svijeta, drevene civilizacije i sve religije svijeta smatraju da je duhovni svijet dio naše stvarnosti.
Omiljeni jezik duhova je pucketanje, udaranje, kuckanje. Praktičniji duhovi stvaraju spiritističku abecedu. Svakom slovo odgovara određni broj udaraca koji odgovara njegovom mjestu u abecedi. (A=1, B=2, C=3,….Z=26). Duhovne osobe ne razgovaraju direktnos ljudima. Potreban je posrednik, medij, koji će prenositi njihove poruke i materijalizirati njihvoo prisustvo.
Sedmero teenagera su prije nekoliko godina iz razonode odlučili prizivati duhove. Nisu znali kog aprizivaju. Jedan od tih teenagera ima bioenergiju pa je na seansu ponio svoj gorski kristal. On je ujedno bio i medij.
U početku nisu imali baš puno sreće s prizivanjem duhova. Nakon nekoliko pokušaja prizivanja, uspjeli su prizvati duha. Uspjeli su uspostaviti komunikaciju. Prvo što se dogodilo je što su popucale sve žarulje u kući. Medij ga je uspio upitati zašto je ljut, jer je u sobi postalo hladno i jezivo. Prvo su mislili da je sve to samo šala.
Ritual su izvodili sa gorskim kristalom i slovima. Kada su ga ponovno upitali zašto je ljut, kristal se pomicao na slova: „Bit ćete kažnjeni“. Zatražili su ga da nešto učini ako je stvarno tu. U tom trenutku svaka čaša u kući je popucala. Nakon toga, teenagere je obuzeo strah. Shvatili su da su prizvali zlog duha.
Medij je opet postavio pitanje zašto je ljut. A na to pitanje kristal se pomaknuo na slova:“Ovdje sam ubijen.“ Prije nego što su mu uspjeli postaviti sljedeće pitanje ponovno je odgovorio „Bit ćete kažnjeni“ i komunikacija je prekinuta. Svi su ostali izbezumljeni. Poslije su se svemu tome smijali.
Nakon toga sedam dana je bilo sve normalno. Onda su im se počele događati čudne stvari. Lupanje od ponoći do zore, koraci škripanje i grebanje po zidovima. Teenageri su se opet našli i shvatili da im se svima, njima sedemo, događaju iste stvari.
Jedne večeri jedan od njih je nešto malo poslije pola noći, čuo korake kroz kuću, škripanje po zidovima i onda u jednom trenutku nešto mu je prišlo blizu. Vrata od sobe su se u tom trenutku otvorila i nešto je zagrebalo na štok od vrata. Izašao je iz sobe i ugledao je sjenu u dnevnom boravku kako sjedi u fotelji.
Na stolu je plesala kao neka životinja, imala je rogovr na glavi i dlakave noge kao koza ili jarac i u trenutku kad ga je pogledao, prestao je plesati i pogledao ga, imao je crvene sjajne oči. Teenager je pokušao upaliti svjetlo, ali nije mogao. Od straha se nije mogao pomaknuti. Nakon par sekundi sve je to nestalo.
Istu večer se nešto vrlo slično dogodilo djevojci koja je prisustvovala seansi. Čula je kako joj netko dolazi. Pomislila je da je to njen otac. U jednom trenutku vrata sobe su se naglo otvorila i njen pokrivač je pao sa nje. Pokušala se je okrenuti da vidi tko je, ali nije uspjela. Imala je osjećaj da ju je nešto uhvatilo za glavu i ne dajojo da se okrene, osjetila je dah na licu i vratu. Nije mogla ispustiti ni glasa. Nakon par sekundi ju je pustilo.
Teenageri su odlučili poduzeti nešto. Saznali su koga su prizvali. U toj kući živio je čovjek koj se bavio sotonizmom, prizivao je demone. U toj kući ubijen je 1966. Godine, zbog sumnje da je kriv za nestalu djecu i mučenje te djece. Bavio se crnom magijom.
Lokalno stanovništvo govori da nikada nisu pronašli tijela te djece. Kažu i da su se iz te kuće znali čuti navečer plač, škripanje, koraci i lupanje. Tada je nestalo sedmero djece, isto onoliko koliko ih je i prizivalo tog duha. Poslije toga teenageri se više nisu čuli ni vidjeli, mnogi su se odselili i onda je sve to prestalo.
Da li je sve ovo samo puka slučajnost ili ne, moja je preporukA da ne prizivate duhove jer nikad ne znate koga ćete prizvati.
1980. godine institut za parapsihološka istraživanja primio je obavijest o aktivnosti poltergeista koja traje tri godine. U pitanju je mladi bračni par, Francuz i Španjolka. Poltergeist je privlačio pažnju barem 3 puta tjedno, najčešće pomicanjem predmeta i skidanjem posteljine s kreveta.
Mladi bračni par, Thierry i Carla su skoro 3 godine živjeli u strahu, sve dok parapsiholozi nisu primjetili da se 90% slučajeva događa oko Carle. U odrumu je viđala crne duhove, na bedrima su joj se pojavljivali razni znakovi, kao i ispod njenog kreveta. Mnoge knjige na polici bile su okrenuta naopačke, a Thierry je više puta po zidovima i ormarima viđao „nešto“ nalik plazimičkoj masi. To nešto je opsjedalo kuću mladog para, a veoma često je pokazivalo otvoreno neprijateljstvo prema Carli.
Često je osjećala kako je nešto udara u trbuh i još češće je imala modrice po licu i nogama, što je susjede navelo na pomisao da je Thierry zlostavlja, o čemu naravno nije bilo ni govora. U kasnijim je istraživanjima Carla priznala da su joj se događale paranormalne stvari te da je jedno vrijeme mogla čak i predviđati događaje.
Dvoumljena nije bilo, Carla je centar paranormalnih događaja u njihovom stanu. Nakon mnogo pokušaja istjerivanja i raznih psihogenih metoda, bračni par nije imao izbore. Odlučili su 3 godine života među duhovima prekinuti preseljenjem na daleke otoke Guadalupe.
Onog jutra kada su trebali krenuti nestale su Carline putne isprave. Nakon mnogo lijepih riječi, izjava mnogo svjedoka i mnogo natezanja, Carla je ipak uspjela ući u avio. Nakon što je prešla Atlantik i ušla u svoju novu kuću, Carlu je na pragu dočekalo vrlo neugodno iznenađenje - njene putne isprave.
Kada je ušla u kuću, na zidu je ugledala crtež veličine 3m x 3m, identičan onime koji su se ranijih godina pojavljivali na njenim bedrima, dok je sljedećeg jutra cijela kuća, ukljućujući, zidove, podove i stropove te čak i namještaj bila prekrivena tim crtežom. TV i radio su se palili sami od sebe, dok je nekolicina namještaja redovito svoje mjesto nalazila na stropu. Kuću su noću oblijetale razne ptice i obilazile čitave kolone svih vrsta životinja.
Thierry i Carla bili su na rubu živčanog sloma. Poltergeist je svoj završni udaraca Carli zadao doslovno gomilama voća u glavu, što je bio i njegov zadnji udarac. Sav užas svoje nove kuće Carla je osjetila kroz 2 tjedna nakon što se doselila, nakon ta dva tjedna poltergeist više nikada nije uznemiravo Thierryja i Carlu…..
UKLETO
Dvorac Fyvie, ukleto mjesto koje se smatra vrhuncem škotske arhitekture dvoraca nalazi se 50 km sjeverozapadano od poznatog grada Aberdeena. Sagrađen je u 11. stoljeću i u svojoj povijesti bio je u vlasništvu 5 velikih obitelji.
Prokletstvo Fyvie vezano je za legendarnog Thomasa Rhymera. Rhymer je bio doista tajanstven čovjek za kojeg se smatralo da je ljubavnik vilinske kraljice, te kada je umro smatralo se da ga je ona odvela. A ona realnija strana priče kaže da su Rhmyera ubili razbojnici. Prema zapisima koji govore o njemu, vrata Fyviea bila su otvorena 7 godina i 1 dan u iščekivanju njegove posjete. U zapisima je također zabilježen njegov zastrašujući dolazak:” Pred divnom zgradom pojavio se iznenada, praćen snažnom olujom koja je otkidala lišće s drveća, a ulazna vrata dvorca zatvorila su se uz glasan prasak. Dok je oluja oko njega bjesnjela, tamo gdje je stajao nisu se micali vlati trave niti dlake na njegovoj bradi.”
Nakon ulaska u dvorac i dramatičnog nastupa Rhmyer je izrekao zlokobno prokletstvo: “Fyvie, Fyvie, nećeš napredovati dok su u tebi 3 kamena, jedan u najstarijem tornju, jedan u odaji za žene, jedan u vedenim vratima, a ta tri kamena nikada nećeš pronaći.”
Od trenutka kad je izrečeno prokletstvo nije se rodio nadljednik. Od 3 spomentua kamena pronađen je samo jedan i to onaj iz odaje za žene. On se danas nalazi u odaji za povelje. Nekad je suh, a nekad je zdjela u kojoj stoji napunjena vodom.
Prva od tajni datira iz 1601. godine, a tadašnji vlasnik dvorca bio je Alexander Seton. Njegova supruga Lilias je navodno umrla kad je saznla da ju muž vara s drugom plemkinjom. Nedugo nakon smrti svoje supruge se oženio sa spomenutom plemkinjom, Grizel Leslie. Njihova soba nalazi se na visini od 15 metara, a u nju vode samo jedna jedina vrata. 27. listopada 1601. godine godine nakon ponoći par je još uvijek bio budan. Čuli su uzdahe na balkonu, a kad je Seton provjerio na balkonu nije bilo nikoga. Balkon je bio vrlo visoko uzdignut, te je bio pristupačan jedino ljestvama.
No, ujutro su našli na rubu nešto uklesano velikim slovima. Slova su bila okrenuta naopako i pisalo je ime njegove prve supruge. Slova su velika 7 cm te još uvijek tamo stoje. Nikada nisu našli neko logično objašnjenje kako su nastala.
Nakon toga se u dvorcu počeo pojavljivati duh, “Dama u zelenom” kojeg je obasjavala neka čudna plavo-zelena svjetlost.. “Dama” se ukazuje samo noću, a mnogo svjedoka tvrdi da ju je vidjelo. Neki sutvrdili da im se poklonila no oni su ujutro pronađeni mrtvi.
Najnoviji paranoramli događaji datiraju iz razdoblja Prvog svjetskog rata. Kanadski general smatrao je te priče o nadnaravnom glupostima. General se probudio i vidio da nije ugasio svjetlo. No kad ga je ugasio, a zapravo ga je upalio, a onda opet ugasio pa je shvatio da je soba opet osvjetljena. Teka tada je primjetio paranormalni fenomen. General tu noć probdio, a svjetla su pred zoru nestala, a on se zakleo da više nikada neće doći dvorac.
Posljednji vlasnik Fyvie bio je lord Leith, koji je umro 1925. godine. Od tada je dvorac zatvoren za javnost. Prolaznici i lokalno stanovništvo i dalje tvrdi da i danas viđaju “Damu u zelenom”. Zapisi i svjedoci također tvrde da u prostorijama dvorca često vladaju oluje i hladnoće osobito u toplim danima.
ALCATRAZ
Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svvjetlećim očima. Priče o duhovima nius bilo rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo.
Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D.
Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najuvaniji zatvor je zatvoren.
Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka.
Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibra postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili. Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi….
Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D. Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veče brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje.
Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim. 5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežeim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari.
Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa soom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom.
Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“.
Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima.
Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova.
Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sam po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenika, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi.
Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz. Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.
DVORAC GLAMIS
Dvorac Glamis nalazi se u Škotskoj. Na prvi pogled izgleda kao dvorac iz bajki. Danas je turistička atrakcija, no vrijeme ima svoju priču, priču koja je jezovita.
Za razliku od ostalih dvoraca koje opsjedaju duhovi, priča o dvorucu Glamis još je sočnija. Stoljećima je među svojim zidinama uspio sačuvati strašnu tajnu, koja ni dan danas nije otkrivena. Tajna nema veze sa krvavom mrljom koje se ne da isprati čak ni dan danas, niti sa činjenicom da je Lady Glamis spaljena kao vještica. Tajna koju Glamis čuva leži u rješenju nekoliko grotesknih slagalica bizarnih događaja.
Brojeći prozore s vanjske strane dvorca i unutarnje nailazimo na prvu misteriju - izvana ih je za 2 više - što upućuje na to d se negdje nalazi tajna odaja. O noj se nagađa već punih 600 godina. Navodno su sluge čule da je kralj James 5. nekoga tamo zatvorio. Čule su zvukove koji su dopirali iz zidova. Vjeruje se da je tamo bilo deformirano dijete, rezultat neprekidnog križanja u rođaka u obitelji.
1486. godine obitelj Ogilvies je tražila zaštitu od obitelji Glamis. Ogilvies su odveli u jednu prostoriju i tamo ih držali više od mjesec dana bez hrane i vode. Kad su otvorili prostoriju samo je jedan član te obitelji bio živ. Naime, da bi preživio pojeo je svoju obitelj. Da nije možda to ta tajna odaja?
U 17. stoljeću, crnog roba su skinuli i lovili ga lovačkim psima. Psi su ga rastrgali, dok su dame uživale u “igri”. Njego duh trči dvorcem i vršti. Nekako u isto vrijeme mlada je sluškinja slučajno otkrila tajnu odaju, a ono što je vidjela natjeralo ju je da vrišteći ode iz dvorca. No, dva radnika su je sustigla, te su joj iščupali jezik. Pokušala je ponovno pobjeći ali su je opet uhvatili te su je onda ubili. Njen duh luta po dvorcu Glamis.
1904. godine. 13. Earl od Strathmorea, rekao je svome prijatelju: “Kad bi samo zano prirodu ove strašne tajne, kleknuo bi na koljena zahvaljujući Bogu što nema veze s tobom.” A kada ga je kćer upitala za tajnu, rekao joj je da nijedna žena ne smije znati tu tajnu.
Pitanje i dalje ostaje - o kojoj se groznoj tajni radi? Kakva je to tajna koja stoljećima uspijeva ostati tajnom, a ipak zgražati sve one koji su upućeni u samu priču????
UKLETA KUĆA U ŠKRINJARIMA
Priča počinje ne toliko davne 1980. kada je kuća navodno izgrađena. Postoje različite mračne teze što se sve u kući od dana njena nastanka odvijalo.
Neki izvori navode kako je u njoj nasilnom smrću ubijena mlada žena te da je njeno tijelo zazidano ili zabetonirano u temelje. Također postoji priča da je nekoć kraj kuće postojao bunar te da je dijete, koje je nestalo iz obližnjeg kraja, u njega upalo pa smrtno stradalo.
Mještani sela Škrinjara nadomak Sv. Ivana Žabnog kod Bjelovara vjeruju da je kuća opsjednuta duhovima jer, kako svjedoče, u kasnim noćnim satima mogu se čuti jezoviti krici poput dječjeg plača, te stravični neobjašnjivi zvukovi.
Zadnji stanar uklete kuće bio je liječnik Stipe Ćurić. Uloživši svu svoju ušteđevinu koju je zaradio tijekom svoga života u Njemačkoj, htio ju je podariti svome sinu . No, ni tri puna mjeseca od kupnje kuće, obitelj Ćurić vratila se u Njemačku te kuća do danas stoji napuštena.
Nakon što se pročulo za zbivanja u škrinjarskoj kući strave, policija je odlučila tome stati na kraj. Trojica policajaca namjerila su prenoćiti u kući da bi dokazali mještanima kako su to sve samo ‘puke priče’. Oni koji su pokušali diskreditirati stravu u selu Šrkinjari, na kraju su postali njegovi krunski svjedoci. Jedan od policajaca naglo je odustao od zadatka te usred noći napustio kuću pritom doživjevši prometnu nesreću. Preostala dvojica policajaca posvjedočila su da su im zbivanja unutar dva sata prije odlaska iz kuće, kompletno izbrisana iz sjećanja, tj. da se ne mogu prisjetiti zbivanja uoči zore.
Priča se da ju je sadašnji vlasnik voljan podariti onome tko u njoj uspije prespavati noć, što navodno do sada nitko nije uspio
Zaljubljenici u paranormalno krenuli su u istraživanje o prošlosti kuće te pronašli možda ključni detalj. Navodno je kuća sagrađena na groblju, što možda objašnjava zlu kob ovoga mjesta.
Naravno da je ovakva priča potakla i medije te je napravljen prilog u magazinu Provjereno. Novinar koji je iskušao sreću te prespavao u ukletoj kući, preživio je no ipak se na snimku iz kuće pojavio zanimljivi detalj. Pri samom kraju priloga, možete vidjeti svjetlu sjenu koju je novinar uočio pregledavajući snimljeni materijal iz kuće….
DYATLOV PRIJELAZ
Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda znači „Planina smrti“.
Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini u obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.
Kada su 26. veljače, članovi službe za spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih otisaka.
Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, star 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a na jednom stablu bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.
Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe puta Dyatlova, Zine Kolmogorove i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokašvali stići do kampa, jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.
Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela. Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo nti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu. Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom razinom radijacije.
Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je „nepoznata sila“ uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.
Tek devedesetih godina, ponovno se počelo „njuškati“ po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao na svoj red. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.
Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine, ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.
Najviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacija, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.
Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore da im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.
NAPAD NEVIDLJIVOG ČOVIJEKA
U podne, 10. svibnja 1951. godine ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vrijeme izlazili na pauzu za ručak. Usred najveće gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada tamnoputa djevojka dozivala je u pomoć, mašući rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su začuđeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadača. I dalje je zapomagala na sav glas: „Pomozite mi molim vas. Zar ne vidite da me hoće ubiti!“ Ljudi su samo odmahivali glavom, i vjerojatno zaključivali da se radi o psihički poremećenoj osobi u trenucima živčanog napada. Tada je djevojka, kao da je na trenutak uspjela da se otrgne nečijim rukama, potrčala kroz gomilu, a onda užasno vrisnula:“On me je ugrizao!“
Na blijedoj i napola onesviještenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka uslijedili su novi ugrizi, a jedan od promatrača, uvjeren da je djevojka histerična, predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na različitim dijelovima njenog tijela.
Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao liječnik i počeo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolničarka. Pregledavajući rane, liječnik je slušao njenu priču kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan čovjek, bacio se na nju dok se oblačila i ugrizao je na nekoliko mjesta. Pokušala se spasiti istrčavanjem a ulicu, ali on ju je i tamo slijedio. Sada već siguran da je pred njim bolesna osoba, liječnik je ipak, tobože zainteresiran, upitao Klaritu kako je izgledao taj čovjek. „Bio je mali, užasan, velikih očiju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube“.
Još kada je čovjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije vidio nikakvog napadača, doktor je dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epileptičarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrtio glavom i pokazao na vrat Klarite i upitao ga kako je mogla samu sebe ugristi za vrat i leđa? Dok je sada i liječnik zbunjen i zaprepašten šutio, pred njihovim očima djevojka je zavrištala i činila pokrete kao da se otima vičući da je čudovište ponovno tu i da je opet napada. Liječnik joj je pritrčao u namjeri da je spriječi da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog liječnika, pa su odlučili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavijestio gradonačelnika Manile Arsenija Laskona.
Dok ju je četvrt sata kasnije vozilo hitne pomoći nosila u bolnicu, nesretna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadača. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, čak i u prisustvu doktora, gradonačelnika i nadbiskupa Manile. Doktorila Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ugriza, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopće nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla.
Slučaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentiranih jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do večeri kobnog 10. svibnja već potpuno se smirila, a doktorica je morala konstatirati da djevojka ne pati ni od kakvih psihičkih smetnji. Ostala je u bolnici dok joj rane nisu zarasle, a poslije toga nikada više nije susrela nevidljivog napadača.
ATLANTIDA
Tajanstvena knjiga Oera Linda navodna je kronika povijesti sjevernog kontinenta imenom Atlantidija, potpuno različitog od Atlantide, ali jednako izgubljenog. Smještena uz nizozemku frizijsku obalu, ta je idilična zemlja imala suptropsku klimu i ljude koji su dobro i lijepo živjeli sve do 2193. godine prije Krista, kad je velika katastrofa uništila otok i većinu stanovnika. Oni koji su preživjeli otputovali su negdje drugdje i utemeljili neke od svjetski poznatih civilizacija, uključujući i staroegipatsku, grčki i indijsku.
Ako svi ti podaci nisu dovoljno radikalni, ima još radikalnijih, primjerice podrijetlo njihove civilizacije kao ogranka civilizacije Atlantide koja je uništena nekoliko milenija prije, frizijski junaci kao izvorni modeli za norveška božanstva, posjet grčkog junaka Odiseja, razvijeni numerički znakovi ne arapskog, već starofrizijskog podrijetla i korištenje Britanije kao kaznene kolonije.
Ako je njezin sadržaj doista istinit, Oera Linda bi zahtijevala od povjesničara da ponovo razmotre veliki dio ljudske povijesti. Što dakle znamo o podrijetlu i povijesti ovog revolucionarnog dokumenta?
Prvi je put privukao pažnju suvremene javnosti 1848. godine kad je frizijski antikvar Cornelius Over de Linden (T.J.Oera Linda) pokazao rukopis dr. E. Verwijsu, Pokrajinske knjižnice Leeuwardenu u Friziji. Rukopis je napisan na mekanom papiru crnom tintom koja ne sadrži željezo i navodno je prekopiran 1256. godine, otkad se nalazi u obitelji Oera Linda.
Verwijs je želio da se knjiga objavi ali kad se obratio frizijskom društvu da sponzorira taj pothvat, bio je odbijen, a rad je nazvan krivotvorinom. Godine 1876. znameniti i poštovani londonski izdavač Trubner & Co. izdao je knjigu s originalnim frizijskim pismom i engleskom verzijom Willama R. Sandbacha. Moglo se i očekivati da će povjesničari biti jednoglasni u mišljenu i proglasiti rukopis krivotvorinom. Razlikovali su se samo u mišljenju o tome tko je počinitelj, Cornelius Oera Linda, Verwijs ili obojica zajedno.
I tu bi njezina povijest završila, nepoznata, brzo objavljena pa još jednom zaboravljena, ali ne i za Roberta J. Scruttona koji je ponovno pobudio zanimanje javnosti knjigama Druga Atlantida i Tajne izgubljene Atlantidije. Ipak, postojanje Atlantidije i putovanje njezinih preživjelih stanovnika još uvijek nisu naišli na službeno prihvaćanje, iako se pojavio rijedak glas potpore u djelu Colina i Damona Eilsona Neriješene tajne: prošle i sadašnje.
Svaki rad koji izokrene bilo koje tradicionalno ljudsko shvaćanje ljudskog napretka, koji nudi potpuno drugačiju povijest svijeta i koji ima nedovoljnu potporu za priznanje, teško da će akademska zajednica prihvatiti s oduševljenjem. Čak su i pristalice osebujne, ali iscrpno istražene povijesti čovječanstva izložene u knjizi Svijet u sukobu i drugim djelima Immanuela Velikovskog, vrlo sumnjičavi što se tiče autentičnosti knjige, a barem se od njih očekivalo malo simpatije za djelo koje stavlja na kušnju ortodoksna uvjerenja. Što se tiče sveukupno legendi o nestalim kontinentima one se tretiraju upravo isto kao i djelo o Atlantidiji, ali samo zato što svi ne vjeruju u takve teorije, iako su neke od njih zaista ponekad i sulude, ne znači da u njima nema možda istine.
