Godine 730. prije Krista, Pij je zaključio kako je najbolji način da spasi Egipat od njega samoga taj da ga napadne. Ali prije nego što ga spasi, mnogo će se krvi proliti.
“Upregnite najbolje konje iz konjušnica”, naredio je svojim zapovjednicima. Veličanstvena civilizacija koja je izgradila goleme piramide izgubila je svoj sjaj, razjedinjena među sitnim vojskovođama. Dva je desetljeća Pij vladao vlastitim kraljevstvom u Nubiji, područjem Afrike koje se nalazi uglavnom na teritoriju današnjeg Sudana. No smatrao se i istinskim vladarom Egipta, zakonitim baštinikom vjerskih običaja kojih su se pridržavali faraoni poput Ramzesa II. i Tutmozisa III. Kako Pij najvjerojatnije nikad nije bio u Donjem Egiptu, neki to njegovo hvalisanje i nisu uzimali ozbiljno. Međutim, uspjet će mu podjarmiti dekadentni Egipat – “Donji Egipat osjetit će stisak mojih prstiju”, zapisao je poslije.
Pijevi su vojnici otplovili Nilom prema sjeveru. Iskrcali su se u Tebi, glavnom gradu Gornjeg Egipta. Vjerujući u ispravan način vođenja svetih ratova, Pij je svojim ratnicima naredio da se prije bitke pročiste kupanjem u Nilu, odjenu finu odjeću i poškrope tijela vodom iz hrama u Karnaku, svetog mjesta ovnoglava boga Sunca Amona, kojega je bio odabrao za svoje osobno božanstvo. I sam Pij svetkovao je i Amonu prinio žrtve. Posvećeni na taj način, zapovjednik i njegovi ljudi krenuli su u boj protiv svih vojski koje su im se našle na putu.
Nakon jednogodišnjeg ratovanja svi su se egipatski vođe predali – uključujući i moćnoga vojskovođu Tefnakhta, vladara delte, koji je Piju bio poslao glasnika s porukom: “Budi milostiv! Ne mogu te pogledati u danima srama; ne mogu stati pred tvoju vatru, strahujem pred tvojom veličinom.” U zamjenu za svoje živote, poraženi su Piju ponudili da svetkuje u njihovim hramovima, da uzme sve njihove najvrednije dragulje i najbolje konje. Pristao je. A zatim je, dok su vazali pred njim drhtali, novoproglašeni vladar Dviju Zemalja učinio nešto sasvim neobično: pokupio je svoju vojsku i ratni plijen i otplovio na jug, kući u Nubiju. Više se nikad nije vratio u Egipat.
Kad je Pij 715. godine prije Krista umro nakon 35 godina vladanja, podanici su poštovali njegovu želju i pokopali ga u piramidi egipatskog stila, uz njegova četiri najdraža konja. Bio je to prvi faraon koji je nakon više od 500 godina dobio takav pogreb. Stoga je doista šteta što nam je lice velikog Nubijca, koji je ostvario tolike podvige, ostalo doslovce nepoznato. Prikazi Pija na pomno izrađenim tankim granitnim pločama, to jest stelama, koji su slavili uspomenu na njegovo osvajanje Egipta, odavno su uništeni. Na jednom reljefu u hramu nubijske prijestolnice Napate ostale su još samo Pijeve noge. Poznata nam je tek jedna fizička osobina tog čovjeka – naime, bio je tamnoput.
Pij je bio prvi među takozvanim crnim faraonima – nubijskim kraljevima koji su kao 25. dinastija vladali čitavim Egiptom tri četvrtine stoljeća. Iz natpisa što su ih na stelama uklesali kako Nubijci tako i njihovi neprijatelji, moguće je pratiti povijest tih vladara i dubok trag koji su ostavili na afričkom kontinentu. Crni su faraoni iznova ujedinili rascjepkani Egipat i ispunili njegov krajolik veličanstvenim spomenicima, stvorivši carstvo koje se prostiralo od južne granice kod današnjega Kartuma sve do Sredozemnoga mora. Suprotstavili su se krvoločnim Asircima, spasivši možda pritom i Jeruzalem.
Sve donedavno njihovo je poglavlje povijesti bilo uglavnom neispisano. Tek su u posljednja četiri desetljeća arheolozi uspjeli uskrsnuti njihovu priču – i shvatiti kako se crni faraoni nisu pojavili niotkuda. Proizišli su iz robusne afričke civilizacije koja je 2500 godina cvala uz južne obale Nila, sežući unatrag barem do 1. egipatske dinastije…
